Piše: Miljan STANIŠIĆ
Tačno poslije dva i po mjeseca od zatvaranja, bjelopavlićki učitelji su odvedeni u Okružnu komandu, gdje im je pročitana presuda, pri čemu su osuđeni na zatvorske kazne: Vuksan Radović i Savo Đurović na tri mjeseca; Velizar Đuranović i pravnici Nikola Dragović, Marko Jovović i Radovan Bošković na po četiri mjeseca, i na po pet mjeseci zatvora: Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučić, Blažo Radonjić, Cvjetko Stanišić i Jakša Brajović.
Osuđeni učitelji su od podgoričke tamnice do cetinjske i kotorske kaznione doživljavali teške torture i prijetnje smrću, kao i u onoj u Meljinama kog Herceg Novog, gdje su bili svi strpani u jednu malu prostoriju. Zatim su 7. maja 1917. godine bjelopavlićki učitelji koji su bili osuđeni na četiri i pet mjeseci, smješteni u fungonu i prebačeni preko Sarajeva, Bosanskog Broda, pa sve do logora Boldagason, a odatle su poslije izvjesnog vremena bili premješteni u drugu zloglasnu kaznionu u Nežideru. U njima su preživljavali teške dane, radeći naporne fizičke poslove, uz maltretiranje i više nego oskudnu ishranu. Svi bjelopavlićki učitelji nakon više od dvogodišnjeg tamnovanja po švapskim kazamatima vratili su se živi kući, mada narušenog zdravlja. Vrativši se u oslobođenu domovinu njihov ideal je bio da se prvo srpstvo ujedini, a potom da to isto urade i sa ostalim južnoslovenskim narodima. Bili su oduševljeni slavnim i brojnim srpskim pobjedama u minilom ratu, o čemu učitelj Tomo Dragović inspirativno piše: „Duše pradjedova u visini su se veselile i njihove kosti u grobu veselo kretale, kada su vidjeli ovjekovječene svoje ideale – zagrljenu, dosad razdvojenu braću milu. Oduševljenju na sve strane nije bilo kraja...Soluncima koji razbiše Austrijance – Njemce i nebraću Bugare na Kajmakčalanu – Slava im i hvala! Mučenicima koji ostaviše svoje kosti u putu preko albanskih gora, na Krfu, u moru...divno li se rodu odužiše, divni spomen rodu ostaviše”! Poslije povratka iz zarobljeništva svi bjelopavlićki učitelji su bili pristalice ujedinjenja Crne Gore i Srbije, i u tome su aktivno učestvovali, kao Novo Vučić koji je bio poslanik Velike narodne skupštine Srpskog naroda u Podgorici, gdje je krajem novembra 1918. godine donešena odluka o ujedinjenju. Ovi bjelopavlićki učitelji su nastavili svoju časnu misiju srpskog učitelja, pa iako je njihov čin pobune protiv nametanja austrougarskih nastavnih programa visoko vrednovan, oni za sebe nijesu tražili nikakve prinadležnosti, nastavljajući da se bave svojim uzvišenim učiteljskim pozivom.
Bjelopavlićki učitelji su do kraja sačuvali uzvišeni poziv srpskog učitelja, pa su time kako zapisa Veselin Matović („Ćirilica i latinogorica”) „četrnaest bjelopavlićkih učitelja ispisali najljepšu stranicu u istoriji školstva u Crnoj Gori”.
Nakon stvaranje države SHS u Bjelopavlićima je bila narasla svijest o otvaranju gimnazije u gradu, s obzirom na tradiciju i iskustvo u razvoju prosvjetne djelatnosti, kao i velikom interesovanju i potrebama za tim nivoom obrazovanja. Kako im tome nije udovoljeno, uz obrazloženje da im je dovoljno što je maja mjeseca te godine (1919) u Danilovgradu počela sa radom Učiteljska škola, građani Bjelopavlića su prikupili sredstva, adaptirali zgradu stare vunovlačarnje, stvorili adekvatne uslove za nastavu i sa svojim nastavnim kadrom, među kojima i sa pomenutim učiteljima, samoinicijativno su organizovali nastavu za gimaziju po važećem nastavnom planu i programu. Nastava je počela u vrelim ljetnjim danima uz stručan rad bjelopavlićkih učitelja, koji su radili besplatno i nijesu žalili truda da učenicima prenesu što više znanja, a učenici su se trudili da što više saznaju. Ovaj jedinstveni vid nastave primorao je nadležne prosvjetne organe da dozvole otvaranje četvororazredne Državne realne gimnazije. Interesovanje učenika za upis u ovu školu bio je iz godine u godinu sve veći, tako da je od 253 učenika 1921. godine, narastao na 544 učenika 1923. godine, što sve pokazuje opravdanost zahtjeva građana Bjelopavlića za njenim otvaranjem. Učiteljska škola u Danilovgradu je prva škola tog tipa u Crnoj Gori i radila je do 1929. godine, a u njoj je u nastavi radio i jedan broj pomenutih učitelja iz Bjelopavlića, koji su u velikoj mjeri i zaslužni što je učiteljska škola otvorena u njihovom gradu. Dakle, i za otvaranje Učiteljske škole u Danilovgradu i za otvaranje Državne realne gimnazije veliki udio su imali bjelopavlićki učitelji, kao i drugi ugledni predstavnici Bjelopavlića. Od pomenutih učitelja Jakša Brajović i Tripko Brajović su radili kao nastavnici u Gimnaziji, a Tomo i Andrija Dragović i u Gimnaziji i Učiteljskoj školi. Učiteljska škola je iznjedrila veliki broj učitelja koji su znatno unaprijedili prosvjetu u Crnoj Gori. Pomenuti bjelopavlićki učitelji su značajnu ulogu odigrali i u unapređenju kulturnih sadržaja u Bjelopavlićima i šire, inicirajući stvaranje kulturnih, sportskih i sl. društava, kao što je, pored ostalih, Tomo Dragović bio osnivač i predsjednik pjevačkog društva „Jedinstvo”, Velizar Đuranović je osnovao sportsko društvo „Beli orao”. I većina drugih bjelopavlićkih učitelja bili su aktivni, pored prosvetnih aktivnosti, i na drugim poljima stvaralaštva.
(Nastaviće se)